Ničim izazvana primam poziv kako imamo priliku otići u Dubrovnik na par dana. Slušam Tvrtka (čitaj suprug) i ne vjerujem baš što priča. Naša draga rođaka poslala mu je poruku da smo pozvani u Dubrovnik u svatove i kako možemo biti tamo par dana, a on naravno u šoku odmah zove mene. Dva tjedna prije svatova naš mladi rođak došao je pozvati naše obitelji na svadbu, a budući su baka i djed (svekar i svekrva) već stariji i put je dalek, otvorila se prilika da idu “mlade” snage kao predstavnici naše obitelji (naravno bez djece). Sve u svemu trebalo nam je skoro 15 minuta, od upućene poruke, do dogovora kako idemo s rođacima na svadbu!
O Dubrovniku maštam već jako dugo! Nikada nije bilo prilike da odem tamo, do ovog poziva na vjenčanje iz vedra neba, a to je zaista prilika koja se ne propušta. Odmah smo angažirali baka&djeda servis! Djeci objasnili kako je put jako dugačak i da bi im bilo dosadno, rezervirali apartman, godišnji smo već prije pisali (Uskrs) tako da se sve lijepo posložilo. Uzbuđenje i radost bili su neopisivi. Da se razumijemo, u Dubrovnik ne dolaziš na klasičan odmor, kupanje, sunce, more, to je grijehota. Ovdje se dolazi upijati divote povijesti i luksuza moderne arhitekture. Kada se putovanje nametne iz vedra neba, to mora biti fantastično, jer nemaš previše vremena za planiranje, a raspored se nameće sam.
Prema dogovoru pokret je bio 27.04. u 06:07. Uzbuđeno smo dočekali naše drage Bubache, spakirali sve u auto i avantura je počela. Odlučili smo ići preko BiH turistički, bez žurbe i laganini. Kad prolažiš kroz BiH, ako ništa drugo, red je da staneš u Jablanici na janjetinu i u Mostar na kavu, te ako uspiješ kod Želje na ćevape u Sarajevu.
U autu nas četvero, bez male djece, nema čestih stajanja, samo pičimo bio je plan, ali smo skužili da smo definitivno gori od male djece i imamo puno slabiji mjehur (haha).
Pokret je bio iz Osijeka, ali već prvo stajanje tj. pišanje, bilo je na benzinskoj pumpi Marsonija u Sl.Brodu. Nakon prve pauze idemo na granicu i ulazimo u BiH (Republika Srpska). Ukoliko netko misli da su naša sela i gradovi zapušteni, onda svakako mora doći ovdje. Ruševine kuća zaostale od rata, obrasle u korov i šikaru, uska cesta koju je progutala trava, nigdje nikoga. Tužno je! Od silnog slikanja i tuge radimo drugu pauzu i stajanje koje sam ja izazvala negdje u pustom šumarku oko Bosanskog Broda. Ova tužna slika, sva sreća ne traje dugo, jer od Doboja se ponovno počinju nazirati tragovi života i civilizacije. Nakon stajanja, cure su odlučile malo ubiti oko. Lagana vožnja, drijemanje u autu sve dok Tvrtko nije pronašao neki radio na kojem su čitali bajke i to ni manje ni više Snježanu i 7 patuljaka. Slušamo svi pažljivo Snježanu i sedam patuljaka u bosanskoj verziji i u jednom trenutku nismo se više mogli suzdržavati, autom se prolomio gromoglasam smijeh. Dakle, vrištanje na najjače od smijeha! Definitivno smo bili gori od male djece, em često stajemo na pišanje, em spavamo, em slušamo bajke. E, tu sada ide priča kada su Bubachi išli na more preko Bosne, a ne znaju ćirilicu, pa je Ana pročitala na putokazu umjesto Bjeljina Snježana?!? I tako od silnih Snježana i vrištanja od smijeha morali smo malo stati da se odmorimo i protegnemo noge. Prvo službeno stajanje, a treće neslužbeno, bilo je iza Maglaja u Kamenom zamku, koji je naravno bio sav u kamenu. Kako nismo imali internet mučili smo se s osnovama geografije i rijekom koja nas je pratila cijelo vrijeme kroz BiH. Od nas četvero nitko se naravno ne može sjetiti kako se zove rijeka. Ja naravno znatiželjna po prirodi hladno upitam konobara, kako se zove rijeka, a on podigne obrvu i sav u čuđenju kaže :”Pa,Bosna!”. Zemljo otvori se, odjednom smo se svi sjetili kako se zove rijeka. Zahvalim se na odgovoru i skoro od srama odskližem pod stol. Popili smo kahvicu, opalili par selfija i krenuli dalje prema Zenici.
Uživamo u ljepotama Bosne, laganoj vožnji i taman dolazimo pred jedan tunel kad ono, zastoj. Ok.Pauza!
Tunel se obnavlja, pa smo čekali oko 30 minuta, budući su puštali promet samo jednim trakom. Prilika za predah, pušenje i razgibavanje. Ana navukla tenisice i već sam pomislila kako će otrčati jedan polumaraton dok čekamo. Gledam ja opet rijeku Bosnu i skužim kako ima jako puno smeća po drveću, zaostalog nakon poplave. Šteta! Prekrasan pejzaž narušen plastičnim vrećicama. Brzo je to čekanje prošlo, uskačemo u auto i vozimo se prema tunelu koji smo kasnije prozvali “Tunel straha”. Dakle, tunel kao u hororcima! Nama s desne strane rupa dubine od cca jednog metra, iskopan desni trak ceste, ne smijem ni pogledati. Mrak, voda kaplje sa svih strana, mali bager voza se i osvjetljava put,a mi naravno komentiramo tunel i vrištimo od smijeha, pošto smo naviknuli na naše “fine” tunele. Smijeh polako iščezava kada par auta iza nas u tunel ulazi kamion i turira. Imala sam osjećaj kao da smo zarobljeni u tunelu straha, a iza nas se budi “Zmaj od Bosne” i riga vatru. Malo je za reći kako smo se uplašili svi četvero i jedva čekali da izađemo van iz tunela, ugledamo sunce i stisnemo gas. Sva sreća vožnja tunelom straha nije dugo trajala i brzo smo se dohvatili Zenice i napokon autoputa. Poslije ovog putovanja mogu samo reći ” ŽIVJELE NAŠE DRAGE AUTOCESTE I TUNELI!” Dosta smo vremena izgubili do Zenice, a i do Sarajeva (5 sati), pa smo odlučili kako ćemo propustiti ćevape i pičimo na janjetinu. Uživamo u vožnji autoputom, komentiramo piramide (Visoko) i čudimo se bijelim kapama snijega na planinama iznad Sarajeva. Prošli smo Sarajevo, silazimo s autoceste i naravno nailazimo na radove na cesti, pa se polako vozimo prema Jablanici i uživamo u ljepotama Neretve. Zastoj na cesti! Brzo stajemo i trčimo na drugu stranu ceste opaliti selfi na Neretvi (gori od male djece nema šta!!!). Jedina cesta prema moru, gužva! Kamioni nam dolaze u susret, a mi pretrčavamo cestu (jako mudro).Ulazimo u Jablanicu i stajemo u restoran “Zdrava voda” na ručak (čitaj janjetinu).

Nakon finog i obilnog ručka pada dogovor kako moramo pojesti nešto slatko i popiti kavu, slijedeća postaja Mostar.
Kao što rekoh gori od male djece. Prvi puta sam u Mostaru (inače samo prolazila), pa smo odlučili vidjeti stari most, opaliti koji selfi i pojesti sladoled uz kavicu. Moram priznati kako me sve to malo iznenadilo, imala sam osjećaj kao da smo u Turskoj. Ispred i preko mosta sve je puno štandova s karakterističnim kićerajem i suvenirima, tipični kafići kao u turskim serijama u kojima se na malim stolićima igraju razne ige, karakteristična turska nošnja.

Kupili smo sladoled i prošetali do mosta, koji je stvarno prekrasan. Odlučili smo sjesti u restoran s pogledom na Neretvu i most.

Uživala sam ispijajući kavu, fotkanju i druženju s ekipom. Sjeli smo u restoran na obali, tako da smo imali odličan pogled. Preko puta rijeke bili su kafići poredani na serpentinama s malim terasama, gdje su ljudi uživali u hrani i piću. Zaista sam imala osjećaj kao da sam u nekoj turskoj seriji.

Popili smo kavu i napustili vrući Mostar, te nastavili put prema odredištu. Kako smo se približavali moru, tj. išli sve južnije čudili smo se mandarinama na štandovima u travnju koje su sigurno izvadili iz hladnjače za prodaju. Kako je put već dugo trajao krećemo u potragu za cigarama (za Bubija) i stajemo na dvije pumpe, ali bezuspješno. Na putu prema Metkoviću zaustavljamo se na stajalištu s kojeg puca pogled na cijelu neretvansku dolinu, dakle nešto prekrasno i fascinantno.

Na stajalištu je bila mala butika s voćem i povrćem koju smo poharali, budući imamo veganku u autu koja je ostala gladna dok smo se mi gušili u janjetini. Sušene smokve, marelice, šljive, svježe naranče i jagode.

Čista milina bogatstva prirode. Skompali smo se odmah kao što i priliči nama Slavoncima&Baranjcima, pa nas je vlasnik ponudio rakijom i likerima, ali i pričom o životu i preživljavanju u ovom dijelu zemlje. Simpatičan mladi čovjek oduševio nas je jednostavnošću, otvorenošću i odličnim domaćim proizvodima. Opskrbljeni voćem pozdravljamo domaćina i krećemo prema našoj granici, koju brzo prelazimo i napokon ulazimo u RH. Uključujemo internet! Kratko smo u RH i ponovno ulazimo u BiH. Stajemo u Neumu i nakon 9 km BiH ponovno ulazimo u RH.
Vozimo se uz more i uživamo, radimo kratku stanku za pušenje, protezanje i selfi.
Kada putujem na more najviše se veselim trenutku kada prvi puta ugledam more, e to je nešto posebno za mene. Moje moreto!

Ona plava boja, ona voda tj. more, moj punjač za baterije. Eto, ne volim samo zeleno, volim ja i plavo, samo da je priroda. Bubi nas navigava sa Šteficom (navigacija), pa predvečer ulazimo u Dubrovnik i idemo na Babin kuk. Dubrovački poluotok Babin kuk, nalazi se na sjevernom kraju Lapada, oko 4 km udaljen od Starog grada.
U 19:10 checkiramo se u apartman i napokon slijedi opuštanje i uživanje. Naravno cure prije nego se opuste moraju skočiti u trgovinu i napraviti zalihe hrane (i cuge) za par dana. Napokon svi četvoro sjedimo na terasi s pogledom na more i uživamo u smiraju dana i prepričavamo dogodovštine s puta.

28.04.
Vremena je malo, a planova puno. Danas krećemo u pohod na Dubrovnik. Naša trkačica se nakon doručka spremila i krenula odraditi trening trčanja po Dubrovniku (priprema za maraton), a nas troje lagano šetajući idemo prema Starom gradu. Potrefilo nas je baš lijepo sunčano vrijeme, kao da je ljeto, a nema toliko gužve. Milina! Mobitel je pun, tako da opaljujem milijun fotki po Dubrovniku. Nisam nikada ovdje bila, pa nisam ni znala što očekivati. Naravno oduševile su me stare Gospođe (naziv za stare vile), ali i nove moderne vile.

Skladan spoj stare i nove moderne arhitekture. Hodala sam po gradu širom otvorenih očiju i usta. Predivno! Znala sam da je Dubrovnik nešto posebno, ali tek sada kada sam to i doživjela mogu potvrditi i svjedočiti. Oduševilo me zelenilo po gradu, posebice Pitospor koji je bio u punom cvatu i kojeg sam slikala nemilice. List kao lovor, a cvjetići sitni bijelo – žuti.

Zavirujući u dvorišta starih Gospođa šokirale su me mandarine na drvetu.

Dakle, nisu iz hladanjače! One ovdje prežive zimu, pošto imaju mediteransku klimu. Divota! Šetajući po Dubrovniku osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa, malo je reći kako sam bila oduševljena svime što sam vidjela.
Putem smo sreli našu Maratonku, pa smo zajedno krenuli prema Starom Gradu. Nažalost vidikovac nije radio, pa se nismo mogli popeti žičarom gore.

Šetnja starim gradom je šetnja kroz povijest. Priče iz povijesti pucaju iz svakog pogleda i kuta. Gledam ja zidine, crkve i sve to, ali mene izluđuju i oduševljavaju one rodne mandarine. Kao što je Dubrovnik poseban, tako sam se i ja osjećala posebno i ponosno što sam ovdje.
Sjedimo na molu i gledamo zidine, kad evo našeg Bubija, skida se i uskače u more. Najhrabriji među nama odvažio se i okupao u moru pored zidina. Svaka čast! Žao mi je samo što nismo uzeli šešir i skupljali novce od turista za atrakciju kao što rade dečki koji skaču sa Starog mosta u Mostaru. Nakon tolike šetnje, red je bio da odmorimo i popijemo kavu u Starom gradu i naravno opaljujemo selfije. Slijedi povratak u apartman i nove pustolovine. Treba iskoristiti dan! Kako smo dosta šetali, uzimamo taxi i za manje od 10 min nalazimo se u apartmanu. Na brzinu pravimo plan i dogovaramo se. Jedemo sendviće i oblačimo kupaće, vrijeme je za plažu. Došli smo na more, red je da odemo na plažu, naravno. Malo niže od apartmana spuštamo se na plažu Copacabana. Najduža dubrovačka plaža.

Prekrasna šljunčana plaža, prazna i čeka samo nas. Divota! Dečki se kupaju, a nas dvije dvojimo budući je temperatura mora 13,7 °C. Razmišljam kako ću sigurno žaliti, ako se ne brćnem. Vidjevši cijeli tim djece sportaša kako ulaze u more, baku i djeda, kontam da neću umrijeti ako se malo smočim. Dobijem li upalu pluća, u svakom slučaju je vrijedilo. Okupala sam se i gle čuda preživjela! Nisam se razbolila! Jeeeeee! Nakon prošlogodišnjeg kupanja u Dragama poslije bure, kada su mi trnule ruke i leđa, ovo kupanje nije bilo ni slično, već čista uživancija.
Izležavajući se na plaži kao morževi dogovaramo akciju za dalje. Odlučili smo posjetiti Cavtat, kada smo već tako blizu i počastiti se večerom.
Vožnja do Cavtata Bubiju i meni nije bila ugodna, jer je pored nas bila strma i visoka litica, pa smo se vukli stalno na lijevu stranu automobila od straha. Rado bih ja slikala, ali nije mi baš bilo ugodno. Jedva sam čekala da stignemo, jer su ceste bile vijugave.
Cavtat!

Prekrasan mali gradić koji je zadržao onaj stari štih malih mediteranskih mjesta uz more s velikim palmama, kamenim kućama i lijepom šetnicom s restoranima i slastičarnicama. Slike Cavtata vraćaju me u djetinjstvo, baš sam uživala. Malo tradicionalno mjestašce, koje nova i moderna vremena nisu uništila. Večerali smo finu tjesteninu, a za desert smo naručili pizzu (haha). Baš smo uživali! Zalazak sunca, večera u restoranu na obali, prekrasne slike gdje god se okrenem. Definitivno odmor za dušu i tijelo u ugodnom društvu u kojem nikada nije dosadno.
Tu nije bio kraj prekrasnog i ispunjenog dana, slijedilo je obiteljsko okupljanje, upoznavanje mladenke i predsvatovski tulum iliti zagrijavanje za svatove. Kako smo mi stariji, nismo pretjerivali s tulumarenjem, pa smo oko ponoći pošli na počinak.

29.04. Vjenčanje
Tvrtko i ja nikada nismo bili u “morskim svatovima”, pa smo se veselili novom iskustvu. Vjenčanje i fešta bili su navečer tako da je valjalo iskoristiti dan. Bubachi su ujutro šetali i trčali, a mi smo odmarali i uživali na terasi. Ova godina posebna je za nas, jer slavimo 10 godina braka i to baš ovaj mjesec, tako da nam je ovo putovanje istovremeno bila prigoda za svečano obilježavanje obljetnice. Odlučili smo se počastiti ručkom, pa smo otišli do malog restorana niže od našeg apartmana. Restoran je bio prazan, tako da sam imala osjećaj kao da je cijeli prostor rezerviran samo za nas. Brzo smo se skomapali s glavnim kuharom i konobarom, pa mi je odmah ponuđeno da si ručak pripremim sama (brancin na žaru). Ugodno društvo, prefina hrana i usluga netipična za hrvatski turizam. Kako su čuli da slavimo godišnjicu, počastili su nas finom domaćom štrudlom s jabukama i sladoledom, a dobili smo i popust za domaće turiste. Malo je reći kako smo ostali šokirani računom od 285 kn za 2 juhe, salatu od hobotnice, brancin na žaru s krumpirom i blitvom i 2 pića. Prefini i obilan ručak u Dubrovniku za male novce, uz ugodnu i prijateljski raspoloženu atmosferu u malom i naooko jednostavnom restoranu (Buffet Solitudo, Valamar Riviera d.d.). Nakon ručka i šetnje uslijedilo je kratko odmaranje i priprema za svadbu. Naručili smo taxi i sređeni kao filmske zvijezde uputili se u Stari grad na vjenčanje. Hodajući po Stradunu u svečanoj obleki i pri tome se slikati, neponovljivi je doživaljaj. Imala sam osjećaj kao da smo nekakve hollywoodske zvijezde koje šetaju Dubrovnikom.

Obred vjenčanja i misa bili su u crkvi Sv.Ignacija. Sve je bilo izuzetno lijepo i svečano, a nas dvoje smo se osjećali kao da obanvljamo zavjete. Predivna propovijed, prekrasna pjevana misa i poseban trenutak kada je mladenkin otac u duhu pravog dubrovačkog trubadura otpjevao Ave Maria. Obred ispunjen emocijama i suzama, čista romantika.

Nakon što smo oženili mladence, uputili smo se u stilu filmskih zvijezda preko Straduna do restorana na plaži, Banje Beach, gdje je fešta nastavljena.Jedan od najpoznatijih restorana u Dubrovniku s prekrasnim ambijentom i terasom na na plaži s pogledom na dubrovačke zidine. Sve je odisalo romantikom i luksuzom, uz predivan zalazak sunca.

Štimung je održavao zagrebački jazz band. Totalno netipični svatovi na koje smo inače naviknuli mi Slavonci&Baranjci. Cijelu sam večer sjedila i uživala u glazbi i finoj hrani (naresci, salata od hobotnice, 3 vrste rižota, janjetina, teletina i prefini mali kolačići). Truba nas je vodila na Kubu, tako da sam imala osjećaj da smo u nekoj dalekoj zemlji. Iznenađenje večeri nas je sve oduševilo. Bend trubadura na čelu s mladenkinim ocem u glavnoj ulozi otpjevao je nekoliko balada od kojih su frcale suze na sve strane. Dakle, nešto predivno! Sve je bilo krasno osim činjenice kako ujutro čarolija prestaje i moramo ići doma.
Ujutro smo se brzo spremili i požurili doma. U Gradu se održavao polumaraton! Naravno da smo zapeli i morali čekati da svi prvo trkaju dolje, a onda se vrate i trkaju gore. Pametna ja, umjesto da sam otišla sjesti u parkić pored ceste gdje smo zapeli, sjedila sam u autu i pregrijavala se. Kada smo napokon krenuli odmah sam skužila da neće biti dobro! Krivudava cesta i vrućina uzrokovale su mučninu i rigoleto, pa nisam uspjela ništa slikati putem, već sam samo par puta oko pomakla prema moru.
Sva sreća vraćali smo se doma autoputom, pa je trebalo preživjeti samo sat vremena do Ploča i onda ulazimo na autocestu koja nas vodi do Osijeka. Četiri sata ugodne vožnje trebalo nam je od Ploča do Zagreba, koje smo nas troje prespavali, a vozač je uživao (nakon vožnje po BiH) vozeći se po autuputu punim gasom.
Sve u svemu brzo smo došli doma, otišli po djecu i polako se pripremili za novi radni tjedan.
Čarolija je nestala povratkom u stvarnost i svakodnevnicu. Uspomene i prekrasni dojmovi ostaju za cijeli život i tema za prepričavanje u veselom društvu.

samoiskreno.info