Nije još prošao niti poslijednji toplinski udar, nije još počela niti jesen, a ja već naletim na odbrojavanje do Božića .

Pa kuda vam se žuri dragi ljudi?!?

Euforija počinje već u rujnu i do Božića me prođe volja za veseljem!
Nažalost ja sam jedna od onih koji padaju u predbožićnu depresiju i ne mogu si pomoći!
Sjećam se da je počelo još u Srednjoj školi. Počelo je ferje, dodjem doma i udarim u plač, ne znam zašto plačem jer sve je ok, ali neka tuga me zarobila. Lijepo je sve to blještavilo, svjetla, glazba, ali je i jako rano mrak!!!!
Svaka čast Božiću, odradim ja to nekako, od kada imam djecu lakše jer se moram truditi zbog njih da vide kako sam sretna i vesela.
Dan je kratak, mrak ujutro, mrak rano poslije podne, izmedju dva mraka sve bude sivo i oblačno i nikakve lampice ne mogu to nadomijestiti.
Htjela bih da nije tako, da se mogu veseliti i radovati od srca i da ću se možda jednog dana “izliječiti”.
Pokušavam ja to pobijediti kupovanjem velikog bora koji jedva stane u auto, a kasnije i stan, i pečenjem kolača i kupovanjem darova, ali znam da u jednom trenutku kada svi usnu, ugase se sva svjetla blještavila, utihne glazba ostane samo mrkli mrak koji dugo traje i gluha tišina.
E, a kad to ludilo počne prerano, pa kada dodje vrijeme uoči Božića ja jedva čekam da sve brzo prodje, smiri se euforija, prestanu prejedanja za blagdanskim stolom, izležavanje i odmaranje.
Iako ima nešto što me ipak veseli, onog malog Kevina iz filma SAM U KUĆI mogu uvijek gledati!!!